TEKST: Rat

Sva imena, mesta, osobe su fikcija i nemaju nikakve veze sa realnim životom.

  1. u Bergenu upoznah ženu koja je bila u prolazu. Reče da traži mesto gde neće biti rata- za svoje sinove.

Ne, nije delovala psihotično, ni najmanje. Stabilno i mirno je pričala da je Dankinja, da ima sinove… Slušala sam je. Želela sam da je utešim, ali istinom, ne nekom ispraznom koještarijom. Onda smo se pozdravile, rekla je da ide da doručkuje pa nastavlja put.

I u tom momentu sam se setila odgovora, za koji verujem da je pravi. Odoh da pronađem Dankinju i da joj kažem svoje razmišljanje.

Sva imena, mesta, osobe su fikcija i nemaju nikakve veze sa realnim životom.

Kada naučimo da slušamo i čujemo, počinjemo da shvatamo da smo svi isti i da u svima nama teče krv i da svi mi imamo meso i kosti, i da nas samo međusobno poštovanje i razumevanje, može učiniti drugačijima- pod uslovom da mi to želimo.

TEKST: Malufijeva poruka tolerancije

„ Ili ćemo umeti da izgradimo u ovom veku jednu zajedničku civilizaciju sa kojom će svako moći da se poistoveti, zavarenu istim univerzalnim vrednostima, vođenu snažnom verom u ljudsku avanturu, i obogaćenu svim našim kulturnim raznolikostima, ili ćemo skupa potonuti u zajedničko varvarstvo“. Amin Maluf, Dezorjentisani u knjizi  „Ubilački identiteti, nasilje i potreba za pripadanjem (Laguna, Beograd, 2016.)

Gospodin Maluf govori o grupama ljudi i prisećam se Pekove knjige „Ljudi zla“ ili „Ljudi laži“ koja počinje sa pojedincem i tim nekim nesretnim-  možda paradoksom, da bi u nastavku  govorio o grupama ljudi. Sa mikroplana  na makroplan,  jer sve je povezano. Hrišćanstvo beleži priču o Kainu i Avelju i o Marti i Mariji- duboko verujem da baš sve religije imaju ove ovakve bazične priče. I šta je dovelo da se dva rođena brata i dve rođene sestre tako odnose jedno prema drugom. Šta su ti roditelji „prevideli“? Možda: čemu nas uče ove parabole?- razmišlja verski laik u meni. Jer duboko verujem da je sve to s planom stavljeno u „najprodavaniju knjigu na svetu“. Nekada smo učili da je porodica osnovna ćelija društva, sada- sada je- izgleda- individua postala ta neka osnova, a svakako bez jasnih i tzv. starovremskih vrednosti. Šta sve donosimo iz naših nuklearnih porodica i koje sve nadkompenzacije/ kreativne adaptacije osmislimo kada smo toliko maleni da naš vokabular ni ne sadrži takve pojmove. Ta neka potreba da se kontroliše, nameće i nadmeće postaje nešto što se svakodnevno vidi u gradskom prevozu i u redu pred kasom. Kao da zaboravljamo da „po svaku cenu čuvajte svoj unutrašnji mir“. Pre mnogo godina knjiga „Buđenje Ofelije“ je govorila o vršnjačkoj netolerntnosti u okviru iste dobne grupe i razreda. Da. Nije lako. Zabrinuta majka koje  veruje da je njena majka promašila kao žena, vodi računa da bude supruga, ali deca ostaju u tom međuprostoru i razvijaju doslovce vršnjačku netoleranciju. Mati ovo ne želi da prihvati, ona misli da se zlostavljano dete žalilo. Međutim, neko drugi je preneo/ doneo tu info. Čemu učimo našu decu? I najzad šta svakodnevno govorimo sebi u samogovoru, repeptitivno se samokažnjavajući … itd. Da li se ponekada zaustavimo da sebe upitamo gde, zašto, s kojim planom i potrebom hodamo kroz dan- ćesto nesvesni da život upravo nepovratno prolazi dok ostajemo u introjektima i transgeneracijskim neabdejtovanim vođenjima. I opet: svesnost. I opet: sada i ovde, savet je.

TEKST: Umri Bože da Ti vidim pratnju/ Srpsko ime Porfirije/ Grobljanska posla

Sva imena, mesta, radnje su- naravno fikcija.

Odluku majke da bude sahranjena u Vranju, nisam razumela. Odavno je otišla iz Vranja i nije imala šta tamo, ali, hvala Bogu, roditelji ne pitaju.

Tako sam redovno plaćala za parcelu na Šapranačkom groblju. U neko doba setih se da je vreme da ponovo platim roditeljima groblje, pokrenuh sve živo da pronađem nedostupnog Ljubu Sašića koji je SBZ ( sam-Bog-zna) u kojoj funkciji na Šapranačkom groblju. Ovaj mi je  izdiktirao račun jer ne znam, možda su promenili račun. Od 04.07.22. do 2.9.22. nisam dobila priznanicu o uplati, uz bezbroj poruka i telefonskih poziva da eto stiže potvrda o uplačivanju. U međuvrmenu je tražio dokumet o ostavinskom, poslala sam mu istog dana na Viber i  istog tog dana i Brzom Poštom Srbije, nije ni odgovorio na sliku odnosno pošiljku. Onda je prokomentarisao „e moj profesore zarastao si u travu“ ( Šta li ovo znači ?)- taj profesor je bio ( jedan od) njegov predhodni/h predpostavljeni/h. Ljuba Sasic je slao različite izgovore kao treba da se proknjiži pa kao krajem meseca ali evo već tri meseca a on nije proknjižio. Pa ne knjiži on, već posebno lice – kao baba za dedu- deda za repu… Poslao mi je broj telefona nadležnog sveštenika oca Škare Dejanića- koji je u stvari telefonski broj nekog njegovog prezimenjaka kome je Ljuba Sašić prodao nečija grobna mesta. Da li je reč o Gogoljevim Mrtvim Dušama ili o čemu, ne znam. Čak sam ponudila da uplatim i za naredne godine ali Ljuba Sašić je bio nem.Zašto? Kako mu se to može? Zar Šapranačko groblje nema nekog provesionalnog? Ovako izgleda da mu starešina otac Skara Dejanic- dopušta ovakvu komunikaciju. Sa kojim pravom? Sa Bozjim pravom?

I najzad danas (petak 02.09.22.) ponovo zovem Ljubu Sašića, a on kaže da će kao danas da pošalje OBIČNOM poštom, pa da mu javim ako stigne do utorka a ako ne onda će da POŠALJE PREPORUČENO. Ko je ovde lud? Ma šta ovaj lik izvodi? Ko mu je omogućio da se tako ponaša? Jel to on već sa desne strane Stvoritelja?

Šta raditi? Da li se to dešavaju preprodaje grobnih mesta? Ko je Ljuba Sašić? Ko je sveštenik sa kojim se tako ponaša Ljuba Sašić? Da li otac Škara Dejanić zna šta radi ovaj njegov službenik?  Šta raditi? Bezveze, ne može čovek jednostavnu uplatu da završi. Neprofesionalno. Sramno neprofesionalno. Smešno kako Vas za neki maleni posao kinje, mrcvare. Pa u kom veku se to proknjizavanje dešava! Sramno!

Mislim da je vreme da zovem finansijsku policiju ili tržišnu iinspekciju.

TEKST: Đački sastav

“ Okruženo planinskim vrhovima, ušuškano u njihovo okrilje, smješteno je selo mog djeda. Ono je onakvo kakvi su i ljudi koji žive u njemu. Ponosno, prkosno, kameno. Stoji gordo i pušta vrijeme da ide dalje. Ono ne treba nebodere i parkove da ga krase. Ono je bilo predivno kada je stvoreno. Takvo je i ostalo.

Ljudi ga nisu ukrotili s vremenom. Naprotiv, ono je krotilo njih. Ljudi su se morali povinovati njegovim pravilima, da bi opstali. Kuće koje su gradili stapale su se sa ljepotom prirode. Zidane su od kamena kao i ograde koje se prostiru duž sela. One vijugaju prateći makadamski put na kojem se tek ponekad može čuti zvuk automobila. Tu čujem ptice, pčele, cvrčke dok leptiri prelijeću s cvijeta na cvijet. Iza kamenih ograda pružaju se prostrane zelene livade. Tek poneka staza koju ugledam na njima, podsjeti me da je i neko prije mene trčao ovuda i uživao u ljepoti koju ovo selo pruža. Planinski vrhovi koji se pružaju oko sela stoje kao hrabri stražari nad njim. Ponekad pomislim da samo onima čistog srca puste da pronađu ovo mjesto. A kada neko takav dođe, ovo selo ga prigrli i pusti ga da u hladnom kamenu napravi topli dom. Moj djed živi ovdje. Teško je reći da li je ovo mjesto njegovo srce ili je on srce ovog mjesta. Znam samo da između njih postoji neraskidiva veza i da se jedno drugom uvijek vraćaju. Sada razumijem i zašto“.

Smatrm da je dragoceno kada je u dete ulagano, pa ono piše ovakve sastave. Verujem da su ovo dete, učili da čita, i bude u kontaktu sa sobom. Verujem da je to nešto što svi treba da negujemo.

TEKST: Anegdota…

„ Ima jedna poučna anegdota iz rimske istorije koju prenosi Plutarh u „ Paralelnim životima“. Tokom jedne bitke, slavni konzul Gaj Marije beše se opšanćio u utvrđenom položaju, a komandant  suprotstavljenih trupa mu je doviknuo: „Ako si veliki vojskovođa, izađi i dođi da se boriš!“ Marije mu je na to odvratio: „Ako si ti veliki vojskovođa, onda me nateraj da se borim kad ja to neću!“

Ne prepustiti drugima da umesto“ Vas „ odaberu dan i mesto bitke“…

(Brodolom civilizacija-A. Maluf)

Uvek imamo moć izbora. Za sve. I onda zbog toga, nema opravdanja.

TEKST: Priča

« Kažu da je jedan samarkandski kralj hteo da ostvari san svakog ljudskog bića: da izbegne smrt. Uveren da ova stiže s neba, i ne želeći da ikad dopre do njega, on izgradi sebi podzemnu palatu, golemu palatu od gvožđa, i zatvori sve ulaze u nju. Basnoslovno bogat, dade da mu se iskuje veštačko sunce koje se dizalo izjutra i zalazilo uvece, da ga greje i da mu označava proticanje dana. Avaj! Bog Smrti uspeo je da zavara monarhovu budnost, i uvukao se u palatu da obavi svoj posao. Morao je da dokaže svim ljudskim bićima da ni jedno stvorenje, ma koliko moćno i bogato, spretno ili osiono bilo, ne može umaći smrti. Samarkand je tako postao simbol neizbežnog susreta čoveka i njegove sudbine». (Samarkand, A. Maluf, Laguna, Beogad, 2021.).

Zgodna priča da ukaže šta sve mi Zemljani radimo da ostanemo u vastitom Referentnom Okviru. Umesto da rastemo, menjamo se, darivamo makar vodu ptici ili ulicnoj maci/ kuci/ biljki.

TEKST: Kako davati – Seneka, književnost i čitanje- šesti deo

„ /2.17.3/ Iskoristiću primer preuzet od Hrisipa. A tiče se igre sa loptom. Ako lopta padne na zemlju, jasno je da je krivica ili do bacača ili do hvatača. Ostaje na svom putu kada je prolazeći kroz ruku obojice vešto bačena i uhvaćena. Ali dobar igrač mora različito bacati zavisno od toga da li je saigrač visok ili nizak. Isto je i sa darovima i dobrim delima.Ukoliko ne pašu i onome ko daje i onome ko prima, neće napustiti ruke jednog niti ući u ruke drugog onako kako bi trebalo.Ako imamo razmenu sa veštim i obučenim saigračem, odvažnije ćemo bacati loptu- kako god da putuje, vešta i neopterećena ruka će je vratiti. No ako je saigrač nov u igri i neobučen, nećemo bacati tako kruto i jako već nežnije, trčrći napred da na opušten način usmerimo loptu baš u njegovu ruku. Isto se mora činiti u slučaju darova i dobrih dela. Trebalo bi neko vreme da budemo učitelji i smatramo dovoljnim ako se naši učenici samo potrude, pokušaju li ili pokažu dobru volju. Umesto toga mi druge činimo nezahvalnim ili ih ohrabrujemo kada su takvi, kao da binaši pokloni bili veliki samo kada prikladna zahvalnost ne bi bila moguća.“

U psihoterapiji često koristimo izraz: kokreacija, koji upućuje da u svakom odnosu postoje dve strane. Važno je istaći da osoba koja započinje komunikaciju nosi veću mogućnost za oblikovanjem komunikacije. Opet, svesnost je važna u svakom trenutku, jer je na makronivou sve u sklopu razmene.

 

ТЕКСТ: Из Политике од 11.07.22.: У 2021 години 26.686 случајева насиља у породици

… а изречено више од 19.700 хитних полицијских мера. Говоре подаци из најновијег „Десетог извештаја о независном праћењу примене Закона о спречавању насиља у породици у Србији за период јануар- фебруар 2021. године“…… повећана је стопа КРШЕЊА ИЗРЕЧЕНИХ ХИТНИХ МЕРА ЗАШТИТЕ ЖРТВЕ, као што су… њих је 1.520 више у односу на 2021. годину. … то указује да су догађаји насиља били опаснији, односно да су ресурси система исцрпљени на превентивни заштити жртве, због чега недостају мере заштите на дужи рок…

Па ипак, питам се шта су то праве превентивне мере? Ја некако верујем да је то едукација још од вртића, озбиљнија едукација у основним школама, најозбиљније дебате на нивоу ученика средњих школа.

Јер бес је наша витална, а тако лоше каналисана и разумевана, емоција. О томе се мало или нимало говори. Шта све показује то понашање, шта значи та потреба јединке да има безпоговорну власт над другим бићима. никада не причамо о особама које из својих страхова или кукавичлука или надкомплекса- бирају, на аутоматизмима,  понашања која су често виђана као преферирани модел понашања у властитој нуклеарној породици. Дакле, не ретко срећем жене које јако добро знају шта не ваља да кажу партнеру- па то управо и кажу, јер су оне, у стврати и предсвесно, љуте на себе јер су својевољно изабране таквог партнера и такав однос, који – опет подсећа на њену нуклеарну породицу. Сећам се неких насловних страна новина како је супруга пријавила чувеног спортисту јер ју је физички напао а живели су око пуно година. Гледала сам наслове и питала се шта је то ту госпу навело да тек сада то насиље, ко зна које по реду, реферише медијима и пеналним установама? Јер такав однос је био од самог почетка али се она/ он заваравао да ће бити другачије или је то било осећаја мање вредости и много тога још. Некада су то имплицитни уговори и опет, још много многа чега. Трансгенерацијски. Можда чак и транскултурални став?

Дакле, шта је ту превентива?

Како једну корисну емоцију, каналисати на паметан и учинквит начи?

Јер то није тешко.

 

ТЕКСТ: „ Реците Жофики“Магда Сабо,- књижевност и читање- пети део

Наслов наведен у наслову овог текста сам прочитала давно. Реч је о девојчици чија је мајка сарадник у врхунској установи која развија план за равој деце, али та мама не разуме своје дете… и управо сам се тога сетила када… Изгуглах да пронађем књигу, а оно Магда Сабо је преведена још у три наслова, и овде са табу темама.

Дакле, “Реците Жофики“ је шлгворт за једну другу мајку и једну другу измишљену, несрећну причу.

Сва лица, имена, догађаји су измишљени и немају никакве везе с реалношћу.

Био једном један, на пример, Пилот, и позајмио је новац, на пример, Кувару. Кувар није имао да му врати, па је Пилот испесничио Куваревог Оца и са крвавим рукама отишао да се похвали рођеној сестри Учитељици. Онда је Пилот обавестио Кувара да ће му узети ауто на име дуга. Затим је Пилот са братом и отишао по поменути ауто. Кувар, описиван као мирно и сталожено 19-о годишнје дете, је испалио метке у Пилота који је имао 35 година. Верујем због свог претученог оца? Онда се Кувар предао полицији. Сахранили су Пилота, али верујем да су требали и Мајку Пилота да сахране, и то живу, јер свога сина није научила да свака пара није да се узме, да није ко ће брже већ ко ће дуже. Мајка, сада покојног, Пилота има обичај да „преконосира“ друге. Не, никако не правдам убиство. На страну сва њихова богатства и некретнине. Кажу да су на схрану сви отишли. А у ствари сахранили су (и) несретног Кувара- за сва времена. И целу целцијату породицу Кувара. И будућност Кувара. Најстрашније.

Тако ми из нечега што назовемно родитељство или љубав- некритички радимо. Јер када кажем: Љубав није стихија већ планска активност- погледају ме изненађено, сваки пут. Баш сваки пут.

Књига“Реците Жофики“ говори о мами која је другима кроз свој ресор. делила лекције о васпитању деце, док са својим дететом , ето, нија имала то што је другима саветовала.

 

ТЕКСТ: Понека прича из књиге „Несвети а свети и друге приче“- књижевност и читање- четврти део

Књигу „Несвети а свети и друге приче“, препоручује ми моја другарица из Цркве- Биља. Ја не знам ништа о њој- и не питам, до да јој је одрасло дете вероучитељ па се она уз дете а и својом природном радизналошћу и љубављу  за веру – занима. Купих на њен савет ову књигу.

Интересантна је прича о црквеном великодостојнику који није поштовао своју браћу и подчињене му. Тај је прво опомињан, па је остао без хлеба- јер нико није са десне стране Оца, у овој димензији, и нико не може да „глагоља“ а да није под једнаким правилима. На крају је службено послат на Далеки Исток.

Друга, мени, интересантна прича је о начину исхране односно о владању: „ Ако се човек осами у молитви и при том колико год може ограничи себе у јелу, спавању и контакту с људима, ако у свој ум не пушта испразне мисли а у срце страсна осећања, зачуђујуће је како ће брзо открити да је осим њега и осталих људи, у свету још Неко присутан. Тај Неко стрпљиво чека да на Њег обратимо пажњу усред непрекидне јураве кроз живот…Ако човек настави да се правилно моли( овде треба обавезно истаћи – правилно, то јест не на своју руку  него под духовним руковођењем искусног старца…“

И још пуно лепих, једноставних прича.

Лепа, лагана, емотивно топла књига. Лепо се осећам када је читам.

Сматрам да треба да свесно бирам шта читам.