TEKST: Zašto verujem norveškoj policiji a ne…(peti deo)

Sva pomenuta lica i događaji su fikcija.

Beograd. Aerodrom. Kuća. Dok sleđena sedim i pričam šta mi se desilo, ne plačem. Sada zaleđena nepravdom, nerazumevanjem. Da li se to meni (samo) loše dešava u Norveškoj?

Šta sada? Kažu ignoriši, zaboravi Norvešku. Oni te očigledno neće.

Kome mogu da se u Beogradu obratim u vezi akcidenta koji mi se desio? To je ipak pasoš iz onog dela: Gde se nalazi Oslo. Ne poznajem više ni jednog aktivnog pandura. Oni imaju beneficirani i svi su penzionisani.

Smatram da treba da se obratim nekome u Norveškoj. Ali kome?

Prisećam se da u Norveškoj postoji klage nivo o kome se posebno brine. Znam da ni u mislima nisam povredila ništa, nikoga. Pišem u policiju za strance i u „običnu“policiju. Sve o nemilom događaju na aerodromu, sve o mojim prethodnim boravcima u Norveškoj, sve o sebi, prilažem  sva dokumenta koja smatram validnim itd. Itd. Nema odgovora, te ja letim nazad  za Oslo na popravni deo državnog ispita, iz matematike. Stižem lepo. Smeštam se. Učim i nemam vremena za drugo. Dolaze mlađi muškarac i žena i kažu da ispituju sve koji su doputovali u Norvešku. Dajem pasoš, kažem datum kada sam položila deo norveških zakona za državni ispit. Dragi su. On pita kako to da govorim tako dobro jezik, kažem da sam živela tu. Traže me medju državljanima, kažem da nisam bila toliko dugo da bih mogla da … Onda kažem, verujem inspektorki u civilu koja je našminkana, da ranije nisam viđala da se Norvežanke šminkaju. Ona nehajno i drago kaže da ona izgleda tipično norveški. Ja opet u nekom zbunu izgovaram: šta je to tipično norveški izgled? Mladi inspektor to potvrđuje, vidi da sam zbunjena, smušena.. Ona odlazi sa strane da telefonira, a ja kažem mladom inspektoru da sam se pismeno obratila norveškoj policiji tada i tada i da imam u računaru isto to, pa ako želi da vidi … Odmahuje rukom. Reče: Pročitaću. Tako i bi. Alejuja! I Bog stvori dragog, pametnog dečaka- inspektora. Meni je izgledao mladoliko.

Od tada pa nadalje, kada bi se vraćala u Norvešku, kao i uvek sam nosila dokumenta radi čega idem, i uvek sam iste nudila službeniku u pasoškoj kontroli. Od tada, nikada više ništa nisu tražili od mene, odgovarali bi da ne treba- dokument kojim svedočim zbog čega sam došla u Norvešku.

Eto, zbog čega verujem norveškoj policiji a ne…

Savet- ideja: Smatram da je neprocenjivo važno ostati u miru sa sobom i proveravati ličnu Mapu Tertorije, bar jednom nedeljno, i sebe korigovati u skladu sa spoljnim promenama.

Оставите одговор