ТЕКСТ: Умро је епископ Атанасије Јевтић

Tekst: (delimično kopiran, bez blagoslova Crkve/ Eparhije) “Isflekan, ali ne prljav – grčki mitropolit o AtanasijuNa sajtu Eparhije zahumsko-hercegovačke, na čijem je čelu svojevremeno bio vladika Atanasije Jevtić, koji je preminuo, objavljeno je slovo mitropolita Mesogeje i Lavreotike Nikolaja, sa promocije grčkog izdanja knjige episkopa Atanasija “Od slobode ka ljubavi”, održanoj 24. februara 2013. godine. Tekst sa sajta Eparhije zahumsko-hercegovačke: Plod takve antropologije je otvoren čovek. Tako bismo mogli sažeto da okarakterišemo episkopa Atanasija: čovek otvoren, čovek ljubavi i slobode. Njegovo delo i život ne samo da odišu slobodom i ljubavlju, već i otkrivaju njega samog kao slobodnog i ljubećeg. Budući sam slobodan, oslobađa i nas. Da upotrebimo njegove reči, svojom velikom ljubavlju, daruje svima nama radost postojanja i zajedništva u ljubavi, koja je vrhunac (str. 93). On nam pomaže da sazdamo sebe za večnost (str. 92). Blagodarimo njemu.

Isflekan, ali ne prljav. Rasa probušena, pocepana, zakrpljena, istrošena, kratka, nakrivo odevena. Raskopčan oko vrata. Skufija stara, znojava, iznošena, nabačena na glavu kakobilo, nikada kako treba. Čarape kratke, savijene na dole, vide se noge, sasvim crvene, otečene. Cipele u jadnom stanju; uvek odlepljene, upropašćene. Sve staro, u ritama, za bacanje. Možda sve to ovde zadobija vrednost i služi svom cilju skrivanja riznice.

Figura posebna, nakriva. Slika loše urađena.Lice oštrih crta. Neuobičajeno. Divlje. Tamnoputo. Puno bora. Oči pronicljive, oštre. Telo debelo, neskladno, teškopokretljivo. Forma obimna, nezgrapna. Zapušteno.Hod težak, nesimetričan.Glas kao gavran. Oštar, tvrd, nagao, bezbojan. Кada peva postaje još gori, ruši se svaki osećaj muzikalnosti. Potpuno odsustvo muzikalnosti. Reč izobilna, ali bez strukture, skače sa teme na temu.Način neorganizovan, ovlašan, često bez diskrecije, nepredvidiv. Liturg koji pravi nered. Sve pomera sa svog mesta. Samo Sveti Putir ostaje na svom mestu, zbrinut i nepokolebiv. Poredak uzmiče pred zbrkom, a tipik pred bučnim tumačenjima, navike se izobličavaju. Кao što on sam voli da kaže: „mirujem… nemiran“. Pored njega, ako si važan, bivaš primoran da ćutiš, da zaboraviš na svoj značaj ili se iznutra buniš. Ako progovoriš, trošiš svoje dostojanstvo. Ako si detence, prvo se uplašiš, a zatim poludiš od oduševljenja. Ako si njegov, trpiš i zbunjuješ se. Ako si u času bogosluženja i požuriš da učiniš ono što znaš, čuješ ono što nikada nisi ni pomislio. Ako si organizovan, sasvim gubiš ritam. Ako si kako treba, ne znaš gde da se sakriješ. Tip nesistematičan, nesimetričan, haotičan. Za vid i za sluh gotovo odbojan. Ako sudiš i razmišljaš, bivaš sablažnjen. Ako ostaneš pri tome što vidiš i ne razmišljaš, odbacuješ ga sa manijom. Rečeno je statua, slika, izgled čoveka. Sigurno malo preteran u negativnom naglasku. Nadam se da ću u nastavku uspostaviti ravnotežu.

Zagonetka- Glas njegov neprijatan, ritam nepostojeći, rima teška; ali reč njegova magična, nečuvena, autentična, autentična, istinita po sadržaju. Izgled njegov, neprivlačan; ali pogled magnetičan, pronicljiv. Pojava čudna, ali njegov dodir egzistencijalno milovanje. Iz daleka – divlja zver; iz bliza detence… 76 godina. Veliko dete! Кada ga gledaš, pokazuje se neljubaznim, te žuriš da ga osudiš; kada ga upoznaš, pred sobom vidiš jednog retkog gospodara. Osim reči, on uvek ima i nečeg materijalnog da pruži. On nikada ne zaboravlja dobročinstvo i iskreno uzvraća zahvalnost, uvek izvorno, iskusno ali bez pretvaranja. Uvek ga prestiže. Кada ga slušaš spontano, on je težak, rasparčan, neusaglašen; ako ga pratiš žedno, on je reka mudrosti, izvor istine, doživljaj duhovne različitosti, slutnja jedinstvene vrednosti. Кao cvet pun trnja, koje štite svoju riznicu. Divlji cvet koji ipak rađa život i miomiriše. Sasvim je stran cveću iz cvećara za trgovinu. Na njemu ničega nameštenog. Ničega izveštačenog. Sasvim bez tehnike. Nedodirnut istorijskim tokom, društvenim shvatanjem, lažju kompromisa, ali veoma prisutan u zbivanjima. On je i episkop. Nikakva veza sa uobičajenom slikom episkopa. Ni stil, ni način, ni reč, ni izraz lica ne ukazuju na uobičajeno. Njagova arhijerejska mitra, panagija, dikirije i trikirije, odežde, sve je čudno. Ali sve slobodno od eksploatacije tržišta, od navika mnogih, od preovladavajućih mentaliteta. Sve sledi ritam praktične logike, sledi ritam njegove slobode. Nemoguće ga je klonirati, oponašati. On ništa ne krije. Nema nikakvog pokušaja da ulepša stvari da zaokruži reč, šta više, on spontano pogoršava sliku o sebi. Pomaže ti da mu naneseš nepravdu. Možda čak nije ni svestan toga. Nepretenciozan. Suprotan licemerju. Zaista istinit….

Ličnost- Um blistav i prosvećen. U svemu gibak i lako pokretan. Znanja nedokučiva. Pamćenje beskrajno. Misao brza. Hitrina i živost. Sud i sinteza jedinstveni. Poima duboko. Još divnije od znanja i doživljaja njegova kreativno poniranje u tajnu istine i života. Širina shvatanja. U njemu mesta ima za sve; u umu, ali mnogo više u srcu. On je vaseljenski i svesvetski i nadsvetski čovek. Prisustvo puno sigurnosti i sile. Savestan i hrabar. Neustrašiv. Smelost i inicijativa. Mladost i svežina. Кreativan i razoran. Pun života. Predanjski i novator. Šaljiv i dubok. Pun istine. Duboko njegovo srodstvo sa veoma dubokom prošlošću, predanjem; jaka njegova veza sa onim što je dalje od eshatona. Borac sa vremenom i njegov pobednik. Jedinstven. Neponovljiv. Pun slobode. Poznavanje istorije zadivljujuće, svetootački osećaj ubedljiv, bogoslovska ravnoteža neuobičajena, retko poznavanje filosofije, poznavalac detalja istine, i njenih tajni. Uopšte nije važno gde se rodio; šta i gde je studirao, gde je putovao, koliko knjiga je napisao. Nije nalik ni na koga, srećom. Ne liči ni na dobre ni na velike. On ima svoju dobrotu i svoju veličinu. On je pravi veliki čovek. On uvek govori o tajni božanskog Ovaploćenja. Hristos – savršeni Bog i savršeni čovek, Bogočovek. Na toj osnovi veoma božanstven i veoma čovečan, i više od toga: oba zajedno; i veoma smiren. Srce koje se preliva dobrotom, spremno za najveću žrtvu. Društvo njegovo su napaćeni, zaboravljeni, nagi, onepravdovani. Učen kao retko ko, društven kao niko. Prijatelji njegovi – deca. Dete je i on sam. Mudrost starca, jednostavnost deteta. Ostareće i ostaće dete. Prima Carstvo Božije kao jedan od te dece. On postaje svima sve i čini sve „najmanjoj braći Gospodnjoj“. Naizgled divalj, a u srcu svetost. Bez blagodati u slici, pun blagodati u ličnosti. Pun ljubavi i apsolutno slobodan…“

Оставите одговор