TEKST: Otac i sin i opet sin i roditelji

Ovih dana mi je neko pričao kako je u sekundi porastao. Pričao je o sinovljevoj ljubavi prema ocu. Pričao je o svom uzoru- o svom ocu. Pricao je o nekoj nemoj pomirenosti sa onim što je u sekudi generisalo njegovo odrastanje. I ta tuga ali ne i bol su stigli do mene. Tuge koja preplavljuje prostor. Tuge koja je opipljiva. Koja i posle svega toga opstaje, jer nije moralo tako. Nikako nije moralo tako. Ali reče: on se nije branio, nije bio kriv. Samo je zanemeo.
I pre dve- tri nedelje jedan drugi sin je pričao kako je u sekundi odrastao. Ovaj drugi je umotao svoju tugu i bol u šalu i kozeriju. Pa ipak bol je bi tu. I tuga. I sve to tako nekako.
Kada sinovi spašavaju svoje roditelje ali ne otkrivajući njihovu patnju i nemoć, to izgleda tako čestito, tako lepo kao Helingerov Poredak ljubavi. A opet nekako je izokrenuto, iako je to u redu sinovima.
I eto asocijacije na priču kako je četvorogodišnjak spasio bebu brata iznevši ga iz kuće koja je gorela. Bili su sami u kući. I dečaku niko nije rekao da je to nemoguće.
Koliko je sve to moćno. I lepo.
Hvala Ti Tvorče jer me učiš ljubavi svih Tvoji bića. Hvala Ti jer sam postala bogatija za lepu ljubav. Hvala Ti za divnu staromodnu hijerarhiju i poštovanje porodice.

Оставите одговор