TEKST: Kako nas roditeljska uverenja i postupci čine podobnim da automatski ponavljamo radnje koje su nekada davno imale svrhu

Svi pomenuti dijalozi, osobe i dešavanja su fikcija.

„Volim da ljudima činim usluge, imam neku potrebu da me ljudi vole, ne znam zašto ali tako radim….“ „ … Setio sam se da Ste pričali kako skupite samo kaku od svog psa i ostavite kaku od drugog psa koja se nalazila tik uz sakupljenu kaku Vašeg psa“, u smislu da gledam svoja posla. I u tom momentu znam. To je baš tako jer nikada nisam imala psa u roditeljskoj kući, nema introjekta (nasilno progutane „koštice breskve“- uverenja) i moranija. Setih se da nije bilo introjekta tipa nećes uspeti: u vreme gužvi da neću da uđem u prepun gradski autobus ili da neću moći da prepešaćim Oslo i odem na posao i nazad. Da, i moja majka je volela da dariva svoju familiju. I ja često dajem ljudima ono što možda nije ono što oni žele a ni uobičajeni poklon. Ja poklonim knjige, voće, čak bi i ćevape i ražnjiće, a tek kasnije pomislim da svi ti meni dragi i važni ljudi imaju svoje/ uobičajene/ konvencionalne  načine izražavanja i primanja pažnje. I onda se postidim od moje nesmotrenosti. Umesto čokolade ili cveta…e baš sam derište. Jer mi često dajemo ono što smo nekada želeli da dobijamo, pri čemu često i ne vidimo osobu/ dete kojoj/kome poklanjamo. A nekada našim davanjem kao da inhibiramo snagu osobe kojoj dajemo, pa postanemo Spasioc, umesto da se ne mešamo. Neko to nazove i “nanošenje pomoći”.

Smatram da je važno da budemo sada i ovde kako ne bi automatski proživljavali (roditeljske/ predačke) introjekte. Usporiti i biti svestan sebe i često prekrsnih, prekrasnih ljudi oko sebe, koje vredi videti, baš kroz cvet i čokoladu.

Sve što je pomenuto u ovoj priči je fikcija.

 

Оставите одговор