TEKST: Nerećna Keruša- deo drugi

I tako se Budalesa sa Kerušom uputila kod Veta. Išle su, pa su stajale, pa je Budalesa uzimala Kerušu u naručje i nosila je putem da odmori dok je Budalesa hodala. Keruša bi se sasvim opustila. Bila je premorena i iscrpljena. Kada bi neki psi zalajali, Budalesa je uzimala Kerušu u narulje da se Keruša ne bi plašila. I tako su hodale, odmarale, druzile se, tihovale. Budalesa odavno nije bila toliko tiha. Želela je da da ime Keruši ali nije htela raspravu sa ukućanima: ako uvedeš i trećeg velikog psa, ja ću prestati da … I tako je Budalesa tihovala i patila. Možda bi ipak nogla da se zove Zaga. Ko zna koliko je ona patila. U tome trenutku dok hodaju ili Budalesa nosi Kerušu ili svih onih dana kada su je, kako će se kasnije ispostaviti, ljudi su je gađali, udarali, vređali i nazivali pogrdno. Drago Božje biće među sujetnim, taštim, površnim, nadmenim dvonožnim (projektivnim) presuditeljima („Neka se kamenicom baci na Grešnicu prvi koji je bezrešan od Vas“.).

Vet je pregleda, kaže da balavi jer je gladna najstašnije, da ima temperaturu i daje joj antibiotik, kaže da će tek ući u teranje i pita Budalesu da li Keruša moše da ostane kod Budalese na sigurnom dok se ne obavi sterilizacija za koju se dogovaraju. Onda savetuje Budalesu da malo pojača ishtanu Keruši. Budalesa ima kasno kopčanje i pita: jel paštetu za pse, a Vet kaže meso. Vet kaže da Budalesa dovede Kerušu u petak radi druge injekcije antibiotika. Vraćaju se kući. Onda je Budalesa nakupovala meso i parizere za Kerušu. Hajde neka prvog dana ima tri obroka. Sledećeg je pronašla parice pa je kupila mesa i parizera, i radovala se Budalesa da može nekome da da i četri obroka. Pa ta Keruša je sama kost i koža. Zbog čega Budalesa to nije uvidela i sama, pitaće se Budalesa narednih dana i nedelja. Jer ispostaviće se da su Kučkari i Mačkari videli ali ili nisu znali ili nisu heli da prepoznaju da TO nikako nije bilo teranje. Draga, draga Božja duša. Sve vreme Budalesa trči na posao i radi. Dotrči kuči, prošeta životinjice. Pošto je drugi put prvo prošetala stare Mezove da piške a onda je šetala Kerušu, tada se Keruša ispiškila. Zato Budalesa kada dođe sa posla, prvo prošeta Kerušu. Tu omah iza zgrade jer je slaba i osetljiva.

Nakon toga odlazi Budalesa da dokupi meso i parizer za Kerušu.

I tada ponovo počinju nevoljni pokreti lica, i Budalesa seda do Keruše i grli je. Izvodi već udomljene keruše i tada vidi da je Keruša na podu. I grčevi se serijski nastavljaju u narednih oko  45 min. Budalesa zove Veta i pita jel mogu da joj dam to i to jer se dešava to i to. Da možete ne 5 mg već 10 mg. I Budalesa trči u apoteku i traži ampule za Kerušu, pa pošto nema u tom obliku kupuje u tabletarnom obliku. I apotekar kaze: „Misli smo da je u teranju“… a ono napadi. Strašna sveznajuća omladinska, dečija, srednjovečna- ipak neobaveštenost. Nezainteresovanost. Moram da trčim i na posao, priseća se Budalesa.

Ali ulaskom u sobu, Budalesa nalazi mrtvu Kerušu koja se udavila sopstvenim jezikom. Još je topla. Budalesa kleči pored nje, nema i poražena sopstvenom glupošću da umesto da prekida napad, trebalo je da smo sedi i bude kraj Keruše u napadu. Budalesa je ljuta na sebe. Najstrašnije.

Budalesa zove Beoveterinu da odnesu Kerušu, zamotava joj njuškicu, plaća. Budalesa priča ljudima iz Beoveterine kako je dogovarala sa Vetom sterilizaciju pa da potraži da je neko usvoji, a dragi dobri čovek kaže: Neće niko gospođo, okrenu glavu i odu. Budalesa onda trči na posao. I danima i nedeljama plače Budalesa plače. Bude joj još gore kada joj ispručaju da su šutirali i udarali biće koje je dolazilo do ljudi tražeći pomoć i zaštitu. Nazivali su je raznm ružnim epitetima. Udarali je. Terali je od sebe. I tako Budalesa nastavlja da plače jer da nije otišla da kupi lek, možda bi Keruša bila živa.

I onda Budalesa, najzad razume svu tu ličnu tugu i povezuje je sa sobom. Ali i dalje ćuti i sklanja se od ljudi/  Kučkara/ Mačkara. Da, sva ta tzv. „nesavršena bića“ koja niko od „naših“ dvožučnih- neće, jedino stranci hoće da usvoje dete sa hendikepom ili psa sa hendikepom- oni imaju empatiju, kaže komšinica koje je puno boravila u inostranstvu i među strancima.

Uvek kada postoji ta „emocija plus“, reč je o staroj povredi. Duboko verujem da je to potrebno notirati, jer tada radimo na starim i bajatim događajima, dok ljudi- po pravili- referišu da se radi o aktuelnom konfliktu/ koliziji/ distorziji.

Оставите одговор