TEKST: Teta Gordanin ćuspajz, zabeležila njena kći Jasna

Teta Gordana sada ima oko/preko 80 i uvek je imala poseban senzibilitet za mene. Rođaka mog oca je često prelazila preko mojih dečjih koještarija. Zahvalna sam joj na tome, danas. Uvek se fokusira na dobre mogućnosti i strane individue, makar da vidi njihove potencijale. Pričala sam sa Jasnom o klopi i eto, posledica je ovaj poseban praznik za nepca.

Evo, konacno mama dade recept za “ćuspajz” tj varivo od tikvica:

  • 4 tikvice, mladje (tj. tanje i zelenije) oljustiti, iceci na kockice; u serpu staviti ulje (po zelji), dinstati tikvice, sa malo vode na tihoj vatri i poklopiti.
  • Kada omeksaju, dodati oljusten paradajz isecen (1-2 srednja ili manja), posoliti, dalje dinstati dok ne nestane mnogo tecnosti.
  • Skloniti sa ringle, dodati 2 cena belog luka. Po volji: 1 kasicicu brasna razmucenu u malo vode, pa kroz cediljku sipati( da se ne zgrudva) sipati u jelo i da polako provri, i sjedini sve. Na kraju skloniti gotovo jelo i dodati iseckanu mirodjiju.
  • prijatno!

ТЕКСТ: Умри Боже да Ти видим пратњу- други део/ У птичјем поредку се зна ко сме кога да кљуца у главу

Мој отац, син јереја који је био и државни служеник, је наводио речи свог оца у вези људског  клањања над богатствима и моћнима. И дан данас га се сетим. Данас у Цркви све више. И сетих се Јан Винсеовог дела „Нага пред вољеним“, и почетка прве приповедке:„Прошло је време чуда. Бог нас није заборавио- само га баш брига“, о Богаташу, о Приповедачу, о Већу Мудраца, о свештенику који је издао парохијане ради личне користи, о једноставности и честитости.

Пре око две године, некакав кафић нпр Антика у тргоцентру и јелена, Александар и Ћуталица. Александар полетно држи лекцију Ћуталици: како то троши новац на школовање уместо “да са дететом отвори приватну праксу“ и све у том маниру око 25 минута. Ћутала је, и била згранута перцепцијом и способношћу да појединац игнорише властите резултате. Када је најзад заћутао, упитала је о томе:„Па ја имам довољно за себе“, рекао је педесетогодишњи Александар, за кога је причала да има „наслеђене некретнине од чега живи“. Када је Александар отишао, јелена је рекла: “Знаш, Александар је добар човек“. Одговорила је „знам, он је тако једноставан, детиње искрен“. Па га је лако искористити као машицу, кога је, она сада у пензији и уместо да се бави собом, употребила да ревносно распрши трачеве Богаташа који се бавио, ко зна због чега, са Неважном Ћуталицом. А она, жена покојног удбаша, из сеоцета крај Берана, увек у емотивној рачуници: мужева секретарица “је имала моју плату“….

 

TEKST: Koleginica psihijatar dr Biljana A. mi šalje

„William Shakespeare je rekao: Uvijek se osjećam sretno, znate li zašto? Jer ja od nikoga ništa ne očekujem; čekanje uvijek boli. Problemi nisu vječni, uvijek imaju rješenje, jedino što se ne može izliječiti je smrt. Ne dozvolite nikome da vrijeđa, ponižava ili umanjuje vaše samopoštovanje. Vikanje je instrument kukavice, onih koji ne misle.

Uvijek ćemo susretati ljude koji nas krive za svoje probleme i svi će dobiti ono što zaslužuju. Moramo biti snažni i reanimirati padove koje nam nameće život, kako bi nas podsjetili da nakon mračnog tunela punog samoće dolaze vrlo dobre stvari.

Prije nego što razgovarate … Udahnite

Prije nego što kažete … Slušajte

Prije nego što kritizirate … pogledajte sebe.

Prije nego što napišete …. Razmislite.

Prije nego što povrijedite … Pogledajte.

Prije nego što odustanete …. Pokušajte

Prije nego što umreš … UŽIVAJ!

Najbolji odnos nije odnos s idealnom osobom, već odnos u kojem svaka osoba uči živjeti s nedostacima drugoga i zna se diviti njegovim dobrim osobinama. Tko ne cijeni ono što ima, jednog će se dana požaliti da ga je izgubio, a onaj koji jednom pati, dobit će ono što zaslužuje.

Ako želite biti sretni: učinite nekoga sretnim; ako želite primiti: dajte se malo, okružite se dobrim ljudima i postanite jedan od njih.

Zapamtite: ponekad, kada to najmanje očekujete, bit će onih koji će vam pružiti dobro iskustvo!

Nikada nemojte pokvariti svoj dar iz prošlosti. Jaka osoba zna kako održati svoj život u redu. Čak se i sa suzama u očima prilagođava osmijehom i kaže: DOBRO sam.

Danas je Svjetski dan prijateljstva: pošaljite ovu poruku ljudima koje nikad nećete zaboraviti!»

TEKСТ: Као коштица брескве (први део)

Негде светлуца та сијалица да су интројекти, “прогутана”уверења родитеља а у име потенцијалне заштите деце, а не асимиловани тј. интегрисани или усвојени у смислу вредности, ставова али кроз искуствене процесе- неучинковити. Па ипак и ми као и наши родитељи пре уносимо конфузију из „најбољих намера“.

У време мартовског дешавања коронизације и бивања у тзв. самоизолацијама, присећала сам се родитељских интројеката, који су заиста бивали као кошчице брескве угуравани са сочним и хранљивим бресквама. А непотребне кочнице и погрешни усмеравачи у животу.

Често клијентима причам причу о Векни од меса коју мајка сече. Кћи пита зашто? Почиње потрага за одговором кроз вишегенерацијске сведоке, да би последња жива бака у низу, разјаснила разлог сечења: она има мали плех. Све друге имају веће и савршеније посуде, али исто раде јер…улога мозга…удари или бежи код ових и оних врста. Итд. Итд. Тако стижемо да аутоматике и код васпитања деце. И ето интројеката. Авај!

Интројекти мојих родитеља су данас апсурдни, смешни а опет тако су њих много коштали, као и мене, а да се никада нисмо упитали због чега верујемо у којештарије.

И као да је на истој таласној, рођака Јасна ми управо шаље „Уз какве бајке смо ми одрастали: Тарзан около шета го, Пепљуга не долази кући пре поноћи, Трноружица спава по целе дане, Снежана живи са 7 фрајера“. Или „сачекај да прочитам упутство шта радити када коњ дође без принца“ каже слатка девојчица док држи сликовницу и узде коња.

Tekst: Zašto ne da budete doktor u Srbiji

Dana 18.9.20. u Domu Zdravlja…

Eto pa sada budite lekar u Srbiji!

Braneći se cinizmom, moj pokojni otac, jerejski sin, je citirao stav svog oca kroz “umrli Bože da Ti vidim pratnju”, a neke “kolege” pedijatre da “vole oni decu posebno sa senfom i majonezom” (kao što su nekada opisivani poglavice kanibali). Da li se to nešto menja?

Šta tu psihoterapija može da kaže? Geštalt navodi vertikalnu hijerarhiju polja, da treba verovati u vrhovno dobro i da će sve biti dobro, promoviše veru u „Snagu dobrote“ (Goleman, Euroginiti). Nešto kao uteha. Kao vera. Kao lek za ponižene i obespravljene. Šta još može psihoterapija? Da stoji i čeka da bol poniženja prođe. Da radi na relaksaciji. Da uči čuvanje ego granica. Da tuguje i pati sa obespravljenima i poniženima.

Tekst: DVE JABUKE, tekst šalje npr. dr Ljbica R.

„Jedna devojčica držala je dve jabuke u rukama. Majka joj je prišla i sa osmehom je upitala: – “Dušo, možeš li mi dati jednu jabuku?”.

Devojčica je pogledala i onda je brzo zagrizla jednu jabuku, a zatim i drugu.

Osmeh na majčinom licu kao da se smrzao, pokušala je da prikrije svoje razočarenje. Pomislila je: “Gde sam to pogrešila u vaspitanju svog deteta”.

Ćerka joj je prišla i pružila jednu jabuku i rekla : “Evo ti ova, mnogo je slađa”.

Bez obzira ko ste i šta ste doživeli i ma koliko znanja da posedujete nikada na prečac nemojte donositi sud o nekome. Dajte privilegiju drugima da objasne. Jer često ono što vidite nije uvek baš onako kako izgleda“.

TEKST: «Djeciji biseri» –šalje mi rođaka Jasna

„Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je tetka, a moja mi nije ništa!

Moja mama ima bebu u trbuhu , ali ne znam kako ju je progutala.

Na mame se ne galami, one su korisne.

Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.

Poluostrvo je ostrvo koje još nije do kraja napravljeno.

Baka je debela zato što je puna ljubavi.

Ja bi tako rado imala još jednog brata, ali moja mama koristi tampone.

Što je čovek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.

Devojčice ne mogu stojećki piškiti zato što nemaju zašta da se drže.

Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u čaši.

Jednom sam bila tako bolesna i imala sam 40 kila temperature.

Ja nemam više baku , nju su posadili na groblju.

Moraju li mame takođe jesti travu da bi im iz grudi teklo mleko?

Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.

Izraelci su napravili zlatno tele jer nisu imali dovoljno zlata za zlatnu kravu.

Švajcarske krave koriste se pretežno za pravljenje čokolade.

Stanovnici Sardinije zovu se Sardine.

Da bi se bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.

Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.

Kad se moj mlađi brat rodio morali su ga staviti u akumulator.

Leptir je insekt iz porodice helikoptera.

Najkorisnija životinja je svinja. Od nje možemo upotrebiti sve, meso od napred i pozadi, kožu za cipele, čekinje za četke i ime za psovanje!

Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo videti i životinje koje ne postoje.

Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slučaj.

Razlika između sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dela, a u gradu je isprekidana.

Ne znam koliko imam godina, to se stalno menja.

Veoma sam se uplašio kad se mama razbolela. Pomislio sam da će nam tata kuvati.

Svi psi vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.

Akvarijum je malo stakleno more gde žive domaće ribe.

Alimentacija je plaća za decu kada im se tata odseli.

Usvajanje je mnogo bolja mogućnost od rađanja. Tako roditelji mogu sami da izaberu dete i ne moraju da prihvate baš onoga koga su dobili.

Papa živi u Vakumu.

Sve ribe nose jaja, a ruske čak i kavijar.

Krave ne smeju brzo trčati da ne bi prolile mleko.

Kod nas,muškarci mogu da se ožene samo sa jednom ženom. To se zove monotonija.

(Ma što si pametan!)

Ne razumem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!

Moja sestra je opet položila razred sa odličnim uspehom, sve same petice. Ona to meni namerno radi!”

Kako je to lepo kada sačuvamo dete u nama. I da se jednostavno radujemo, osmehnemo, veselimo ostvarenim jednostavim potrebama. Onda nas ovo čuva od stresa, loših vesti, ambicioznih potreba.

 

ТЕКСТ: Шаље ми рођака- познавање језика

„ Да нема турског језика, ми Срби не бисмо могли ни на спавање да одемо. “Јастук”, “чаршав”, “ћебе”, “јорган”… Уместо ових турских речи одавно смо заборавили на узглавље, простирку, биљац и одејало, како су те ствари називали наши преци пре више векова. Уместо турских “чарапа” наши стари су носили поношке, на ногама су уместо турских “папуча” имали назувке, уместо “дугметом” закопчавали су се пуцетом, а “каиш” је био опасач или ремен. Одећу нису “бојили” него су је шарали. Брисали су се, уместо “пешкиром”, отирачем или убрусом. Уместо “маказама” секли су ножицама, а уместо “будале”, епитет за таквог човека био је сумасишавши. Уместо на “чесму” или на “бунар”, по воду се ишло на извор или зденац (кладенац, студенац). Срећом, неке речи смо ипак променили, па су турска “авлија”, “пенџер”, “тараба” и “оџак” поново постале двориште, прозор, ограда и димњак (али “капија” је остала), “сокак” је улица, “ђувегија” је поново младожења, а “чакшире” су сада панталоне… Али, изгледа да ће заувек у српском гастрономском речнику остати турске речи: “бурек”, “ђувеч”, “сарма”, “ћуфте”, “пекмез”, “пита”, “пилав”, “пихтије”, “сутлијаш”, “гурабија”, “шећер”, “кајмак”, “јогурт”, “боранија”, “кајсија”, “бадем”, “бостан”, “ратлук”… Без Турака не бисмо имали ни “бећаре”, ни “лоле”, ни “ортаке”, ни “комшије” и “комшилук”, не бисмо ишли у “пазар”, не бисмо били “ћорави”, не бисмо правили “галаму” и изазивали “кавгу”, а не бисмо ни у “башти” мирисали “јоргован”… Па добро, бре, није ли доста…? Е, да, и не бисмо говорили БРЕ!“

Колико тога о себи не знамо. А колико тога ни не пожелимо да сазнамо. Верујем да се то мења.

TEKST: Dva različita viđanja jednog istog ponašanja- vic

Vrativši se iz posete svojoj odrasloj deci, komšinice su radozalo sačekale ponosnu majku. Kako je bilo?- pitale su.

Kod ćerke sam ostala dugo. Jako je lepo. Njen muž ustane rano, ode u nabavku, spremi doručak i ponese joj u krevet. Tako lepo žive, da sam uživala gledajući taj sklad.

A kod sina, kako je tamo?- pitale su komšinice radoznalo.

Phii. Tužno. Onaj moj nesrećni sin ustane rano, pa na pijac, onda njoj spremi doručak. I kao da sve to nije dovoljno, još joj nosi doručak u krevet. E baš tužno. Jedva sam sastavila deset dana, pa pobegoh kući da ne gledam.

Emotivna upletenost i ugao posmatranja, često isti događaj predstave kao žrtvovanje ili kao radovanje. Verujem da je bitno da budemo fokusirani, ovde i sada i sa unutrašnjim mirom. Na taj način sebe štitimo od pogrešnih izbora, teških reči i loših emocija.

TEKST: Kao da roditelji i deca postižu jedan novi način povezivanja

Dešava se dosta često da pozovu, predstave se i zakažu psihoterapiju za svog roditelja. Roditelji koje primim budu očarani svojom decom. A deca roditeljima i time što su ovi činili za ceo porodični sistem, te ih opišu kao žrtve istog sistema. Onda ostanem pomalo zatečena: ova ovakva simbioza jeste inverzna, i deca iskoračuju iz svoje uloge deteta, i kao da ona sada brinu o svom roditelju koji nije «dovoljno» star. Kao da je dete odustalo od verovanja da će se roditelj sačuvati. Pa ipak, lepo je to jer svoje roditelje pošalju neutralnom, na žalost tek kada su dugo vremena istrajavali u savetovanju da se roditelj promeni, odnosno da roditelj ode iz lošeg braka sa njihovim drugim roditeljem. Nekada porodični sistem poprimi dva suprotna tabora odnosno bloka. Ušančeni blokovi daju snagu i energiju da stanje nemenjanja i beskompromisne patnje, pa i toksičnost nehranljivog odnosa, traje (pre)dugo.

Često deca jer su ipak samo deca, ne čuju svoj naredbodavni ton, vlastitu nestrpljivost, povremeno čak nadobudnost i razumevanje u stvari koje nisu njihov predmet izučavanja/ rada/ bivanja.

Važno je pogledati sistem radi vraćanja dece u ulogu dece. Zatim je neophodno dati legitimitet roditelju da bude ono što jeste, odnosno da roditelj povrati svoju moć i vlast.

Čitanje knjige nemačkog psihijatra o «tiranizaciji» od dece, ukazuje na dalekosežne štetne posledice ovakvnog bivanja. Iako, važno je biti iskren, uloga roditelja u našem podneblju je zadnjih decenija jako kompleksna i roditelji se često ne snalaze u svakodnevnim promenama.

Zato je pragmatično praviti večernje preglede, stalno proveravati mape kretanja i bivanja, biti aktivno svestan- raditi na sebi beskompromisno, jer mi pružamo svojoj deci primer kako plivati i kako se ponašati kada se pojave teška vremena.